Kad govorimo o vlazi u zidovima, današnja građevinska industrija obiluje „modernim“ rješenjima. Nude se raznorazne membrane, injekcijski gelovi, akrilni premazi, tanking sustavi, pa čak i sofisticirani rekuperatori zraka.
Sve to zvuči kao visokotehnološki arsenal koji bi trebao stati na kraj jednom od najupornijih problema u graditeljstvu. Ipak, svi ti sustavi dijele jednu zajedničku manu: polaze od ideje da je vlagu moguće zauvijek zaustaviti, zablokirati, potisnuti. A istina je suprotna – vlaga uvijek pronađe svoj put.
Klasičan primjer primjene takozvanih „modernih“ metoda hidroizolacije. Na fotografiji se jasno vidi kako zaštitni sloj protiv vlage već nakon samo nekoliko godina počinje popuštati, pucati i gubiti svoju funkcionalnost. Ovakvi pristupi ne osiguravaju dugoročnu zaštitu zidova, što dovodi do ponovne pojave vlage i potrebe za dodatnim sanacijama.
Membrane i tanking slojevi često su samo privremena barijera. Zid više ne diše, vlaga se skuplja ispod površine i razara materijal iznutra. Injiciranje kemikalija u zidove skupo je, a pritom i ograničenog vijeka trajanja. Rekuperatori zraka pomažu kod kondenzacijske vlage i stvaraju bolju mikroklimu, no ne mogu riješiti problem vlage unutar same zidne konstrukcije. Na koncu, vlaga pobjeđuje – jer je suština pogrešno postavljena: borimo se protiv nje, umjesto da je razumijemo.
Antička mudrost: kako su zidovi preživjeli tisućljeća?
Ako se osvrnemo u prošlost, vidimo da su civilizacije prije dvije tisuće godina znale nešto što smo mi u međuvremenu zaboravili. Rimljani su u svojim gradnjama koristili vapno i pozzolane, vulkanski pepeo, stvarajući beton i žbuke koje su odoljele stoljećima. Nisu pokušavali zatvoriti vlagu, već su gradili tako da strukture „dišu“ i da voda u njima ne bude neprijatelj, nego dio prirodnog procesa.
Primjera ima na pretek. Pantheon u Rimu, izgrađen u 2. stoljeću, još uvijek je najpoznatija građevina s najvećom slobodno stojećom betonskom kupolom na svijetu. Njegov beton i žbuka, i nakon gotovo 2000 godina, funkcioniraju. Rimski akvadukti i danas stoje kao dokaz trajnosti. Zanimljivo je da su istraživači otkrili i tzv. „samosanirajuće“ svojstvo rimskog betona: kada bi se pojavile pukotine, vapnene inkluzije u materijalu reagirale bi s vlagom i ponovno zatvarale oštećenje. Dakle, struktura se sama obnavljala zahvaljujući prirodnim procesima.
Pompeji – dokaz izdržljivosti vapnenih žbuka
Poseban primjer dolazi iz Pompeja, drevnog grada zatrpanog pod vulkanskim pepelom nakon erupcije Vezuva 79. godine. Kada su ga stoljećima kasnije arheolozi otkopali, zatekli su zidove obložene vapnenim žbukama koje su, unatoč svim nepogodama i vremenu, ostale sačuvane.
Svjedočanstvo bezvremenske trajnosti: Postojana vapnena žbuka Pompeja
-
Strukturna otpornost
Vapnena žbuka u zidovima Pompeja pokazala je izvanrednu čvrstoću. I dalje je čvrsto prianjala uz podlogu i odolijevala težini vulkanskog materijala koji ju je stoljećima pritiskivao. -
Fleksibilnost i prilagodba pomacima tla
Regija Pompeja poznata je po seizmičkoj aktivnosti. Žbuka je imala dovoljno elastičnosti da izdrži pomake i vibracije bez stvaranja velikih pukotina. -
Regulacija vlage
Područje je izloženo visokoj vlažnosti. Vapnena žbuka, zahvaljujući svojoj paropropusnosti, dopuštala je zidovima da dišu i time spriječila nakupljanje vlage, plijesan i propadanje. -
Dugovječnost
Činjenica da žbuka u Pompejima traje gotovo dvije tisuće godina svjedoči o njezinoj trajnosti. Odoljela je vremenu, klimatskim promjenama, potresima i eroziji, zadržavši i funkciju i estetski dojam.
Pompeji nam jasno pokazuju: vapnena žbuka, napravljena prema rimskoj recepturi nije samo „materijal“, nego filozofija gradnje. Ona se ne bori protiv vlage, nego surađuje s njom, dopušta zidovima da dišu i ostaje postojana stoljećima.
aerius žbuke za odvlaživanje – povratak dokazanim principima
Na toj tradiciji oslanja se i aerius žbuka za odvlaživanje, aerius FP310 i aerius FP340. Nije riječ o sanacijskoj žbuci u uobičajenom smislu, nego o funkcionalnom sustavu koji reproducira ono što su Rimljani znali, uz suvremena poboljšanja. aerius žbuke imaju jedinstvenu strukturu kapilara – mikro, mezo i makro kapilare — kroz koje vlaga putuje prema površini. Time se stvara snažan kapilarni tok, tisuću puta brži od obične difuzije.
Drugim riječima, vlaga se odvodi iz zida brže nego što nova može prodrijeti.
Uz to, tijekom vremena nastaje tzv. sinter-barijera: proces kalcifikacije koji zatvara put novom prodoru vlage kroz zidne kapilare. Zid se suši, ali ne nasilno i ne kratkoročno, nego prirodno i trajno. To je upravo onaj „suradnički“ odnos s vlagom koji su poznavali antički majstori: umjesto da se protivimo vodi, mi joj dajemo put kojim će sigurno otići.
Zašto tražiti novo, kad već imamo dokazano?
Postavlja se pitanje: zašto i dalje iznova izmišljamo raznorazna “moderna” rješenja, kad su rješenja već tisućama godina pred našim očima? Antička gradnja pokazuje da trajnost nije slučajnost, nego rezultat razumijevanja prirode i njenih zakona. Ako su rimske žbuke i betoni mogli preživjeti more, vlagu, vjetar i vrijeme, kako možemo pomisliti da bi moderna „brza rješenja“ bila bolja?
aerius žbuke za odvlaživanje su upravo odgovor na to pitanje. One nisu pokušaj da se vlaga uguši, nego most između antičke mudrosti i današnjih potreba. I zato — dok moderna industrija i dalje pokušava pronaći nešto novo, možda je najveća inovacija upravo u tome da se vratimo onome što je već dokazano.
Izvori:
